Stojim danas ispred jedne rashladne vitrine sa sladoledom na banjolučkom Mejdanu. To su vam one ”24 VRSTE SLADOLEDA” vitrine sa onim rostfrajnim posudama na kojima ne piše ništa već po boji i nijansi sadržaja pogađaš vrstu sladoleda u njima jer nisi toliko nehuman da prodavačicu gnjaviš pitanjima na +30 i nešto. Ono, dosta je curi i njenih problema, đe će još tebi nabrajati 24 vrste sladoleda koje, smijem se kladiti, ni sama ne zna. Jagoda, banana, vanilija, ribizla, višnja, punč, čokolada, pistacija, lješnjak, dinja, citron, narandža, straciatella, macedonia, onaj plavi kojeg svaka slatičarna drugačije zove, badem, kiwi, tiramisu, jogurt… Hajd’ ti sad budi pametan! I to iz više razloga…
PRVO: Nema šanse prepoznati koje je koji sladoled u toj vitrini. Onom ko razlikuje ribizlu i višnju plaćam godišnju konzumaciju. O bijelim sladoledima da i ne govorim…
DRUGO: I kad znaš koje je koji, nemaš pojma kakvog je ukusa pola od njih. Tiramisu, straciatella, macedonia… Daaajte, molim vas!!! Ko to samo izmišlja??? Pola toga nije uopće postojalo do prije pet godina i pojavilo se sa pojavom onih istih frižidera: kad već imamo frižider za 24 vrste sladoleda, hajdemo izmisliti i dovoljno okusa da to lijepo ispunimo. Od crvenkastih sladoleda je prije postojala samo jagoda, a sad imamo i višnju i trešnju i ribizlu i borovnicu i šumsko voće. Čuj, trešnju počelo cijediti! Zatim, one mrvice čokolade u vaniliji služi samo tome da se narod provaljuje naručujući ne ”straciatellu”, već ”sladoled OD straćatele”. A tek macedonia?!? Koliko se ja kužim u talijanski ”la macedonia” označava voćnu salatu. Sladoled od voćne salate? Daaajte, molim vas!!! Znači, tu neko izmišlja i nekog zajebava jer se voćna mješavina odvajkad naziva ”tutti frutti”. Uzgred, kraj ”macedonie” se redovno nađu i ti isti ”tutti frutti” što pojačava ublehu. Jedino ako neki nepoznati slastičar ”macedoniu” nije iz nostalgije nazvao po svojoj domovini… U tom slučaju nas uskoro očekuju i okusi ”albania”, ”kosova”, ”metochia” po širem, odnosno ”tirana”, ”pristina”, ”kosovska mitrovica” i tako dalje, po užem zavičaju majstora.
TREĆE: E, za treće će trebati poseban post… Idući.
Metochia :)))
Ma taj tiramisu nije vidio tiramisua, stracciatella isto tako, o panna cotta da i ne govorimo (usput, ovaj zadnji najvise volim).
U Sarajevu je prije rata najaci sladoled bio u slasticarni Egipat, mada je imao samo jedan okus: Egipat.
Ma, u sharenil izbora,uvijek teshko izabrati pravi Ukus…josh kad su im i boje slichne…:o)))
…Chekam nastavak;o)))
ja uvijek jedem samo limun 🙂
Ja volim karamel od Hagen Daas, pomalo je slican onom iz “Egipta”, ali tvrdji. Preporucujem!
Super ti je blog, citao sam i stare postove
eee, nastavak ce otkriti kako vas Ridjobrki bira sladoled, nemojte propustiti :))))
a po mom misljenju najbolji sladoledi u BiH se prave u Tuzli, ima par dobrih lokacija…
@jafa: taman sam se bio uplasio da stare postove niko ne cita, hvala! 🙂
Ja sam neki dan probao “topli sladoled”. Fakat ima okus sladoleda ali nije hladno. Bog zna sta sta su mi podvalili.
ha ha ha
odlično…ja zato jedem uvijek vaniliju i čokoladu 🙂
Eh…bilo je još rozih, tj. crvenkastih sladoleda kada sam ja bila mala.
A u Egiptu je stvarno, meni barem, bila najbolja egipatska vanilija poslije koje je trebalo piti kantu vode, jer je bila preslatka.
sam’ da mahnem
nema te odavno…
gdje se izgubi?
XTRA BLOG!
imas sta protiv.ko vam je kriv kad nemate domace
slasticare kako bog zapovjeda jer im je mrsko raditi.
usput,cokolada i ljesnjik su najbolja kombinacija-
barem po meni
jos nesto,nikada neces naci “metochia”,zato sto ako to i jednom albancu pomenes,-bit ces sretan da si ziv.(zato sto su srbi dali ime:metohia)